Author
Zoran Stojanović
Title
SILOVANJE BEZ PRINUDE: USAGLAŠAVANJE KZ SRBIJE SA ČLANOM 36 ISTANBULSKE KONVENCIJE
Abstract
Uobičajeno shvatanje pojma silovanja podrazumeva upotrebu prinude. Od tog stava polazi i Krivični zakonik Srbije. I u primeni krivičnog dela silovanja najvažniji problemi se javljaju u vezi sa preduzimanjem sile ili kvalifikovane pretnje. Jedno od centralnih pitanja u vezi s tim jeste značaj pristanka lica prema kome se preduzimaju radnje seksualnog karaktera. U teoriji i sudskoj praksi se ustalilo mišljenje da je za nepostojanje pristanka ključno to da je pružen otpor od strane pasivnog subjekta. Otpor se, međutim, može koristiti kao kriterijum samo pod uslovom da se on šire shvati, tj. ako se uzme da je dovoljno njegovo postojanje i u formi unutrašnjeg otpora koji se na neki način ispoljio kao i izjednačavanjem očekivanog sa pruženim otporom. Time se izbegava uska primena inkriminacije silovanja koja nije u skladu sa ciljevima krivičnopravne zaštite u ovoj oblasti. Odbacivanje stava da se traži krajnji i po svaku cenu pruženi fizički otpor, ipak ne vodi zaključku da je za postojanje krivičnog dela silovanja dovoljno samo nepristajanje pasivnog subjekta. To otvara de lege ferenda pitanje da li je opravdano proširiti krivičnopravnu zaštitu i na slučajeve u kojima nema pristanka pasivnog subjekta iako nije korišćena sila ili pretnja, a nije reč o nemoćnom licu. Povod za jedno takvo preispitivanje je odredba člana 36 stav 1 Istanbulske konvencije. S druge strane, mora se voditi računa i o tome da krivično delo silovanja, počev od svog tradicionalnog naziva, podrazumeva upotrebu sile (ili pretnje), da je prinudni seksualni akt jezgro ovog krivičnog dela i da bi došlo do određenog „rasplinjavanja“ koje bi umanjilo i težinu tog akta ako bi se on izjednačio sa svim situacijama u kojima je, iz bilo kojih razloga, odsutan pristanak drugog lica. I kriminološki posmatrano, silovanje spada u nasilnički kriminalitet, odnosno u seksualnu agresiju, a eventualna sasvim nova inkriminacija koja ne bi zahtevala primenu prinude obuhvatila bi po svojoj prirodi heterogena ponašanja. Iako i pri postojećem rešenju pristanak pasivnog subjekta (odnosno njegovo odsustvo) ima veliki značaj za postojanje krivičnog dela silovanja, nije opravdano celo krivično delo silovanja vezivati samo za nepostojanje pristanka pasivnog subjekta i na tome zasnovati njegov zakonski opis. Rešenje bi trebalo tražiti u predviđanju novog (od silovanja lakšeg) krivičnog dela, ili pak novog lakšeg oblika krivičnog dela iz člana 178 KZ koji bi obuhvatio određene radnje seksualnog karaktera koje, iako nisu preduzete upotrebom prinude, predstavljaju povredu polne slobode zbog toga što ne postoji pristanak lica prema kome se te radnje preduzimaju.
Keywords
silovanje, prinuda, pristanak, istanbulska konvencija
Full Text
Download (PDF)
UDK: 343.541(497.11)